Postpartum — kad je teško, a svi kažu “uživaj”

Autor: Andrea Balić Lučić
Datum: 16.04.2026.

Postpartum izazovi

Postpartum – jedna od onih riječi od koje se nekima diže kosa na glavi i ostane u sjećanju kao traumatično iskustvo, dok se drugima pojavi suza u oku od nostalgije i sjećanja na najljepši period u životu. 

Moje iskustvo je bilo nešto između jednog i drugog pa ću probati pokriti oba aspekta i ohrabriti te da znaš da nisi jedina ako spadaš u prvu skupinu. Mnoge mame prolaze kroz to, iako se često ne osjećaju ugodno pričati o tome. Ovim putem želim to promijeniti kako bih pomogla smanjiti broj mama koje se šokiraju kad krene postpartum i pitaju se zašto nisu bile pripremljene na takav scenarij. 

Razlozi zbog kojih je moj postpartum bio izazovan se mogu grupirati u nekoliko kategorija.

Umor 

Ne mogu točno opisati kakav je to umor, ali onaj tip koji je nadmašio umor iz trudnoće, kao i umor svih kasnijih regresija, nespavanja iz xy razloga (zbog dojenja, grčeva, zubića, bolesti…). 

Nevjerojatna razina umora kod koje je najgori savjet koji možeš dobiti: “Spavaj kad beba spava!” (a dobiješ ga od svakoga, u najboljoj mogućoj namjeri). Zašto ovo u stvarnosti ne funkcionira? 

Za početak, jednostavno ti se ne spava uvijek kad i bebi. Najčešće jedva dočekaš taj trenutak da malo predahneš, pogledaš neku seriju, skrolaš po instagramu (ovo su sve luksuzi). 

U praksi najčešće to koristiš da odeš u miru na WC, nešto pojedeš na brzinu, a vjerojatno i da iskoristiš priliku da nešto pospremiš, opereš robu i sve druge stvari za koje ti svi kažu (s pravom) da ne bi trebala raditi u tom trenutku. Rodbina ti želi pomoći, ali na kraju se svede na to da ti je najvažnije imati skuhan obrok (po mogućnosti dostavljen doma) i nakon toga mir. Jer je beba još premala da bi je netko mogao “čuvati” i u principu je tih prvih par dana najkorisnije imati nekoga da ti donese ručak, nešto opegla i pospremi i nakon toga ode kući, koliko god to zvučalo okrutno prema (najčešće) tvojoj mami ili svekrvi.

Hormoni 

O znanstvenim činjenicama u vezi naglog pada hormona neću puno, ali definitivno je nešto što utječe u tolikoj mjeri na tvoje raspoloženje i ponašanje da ni sama ne možeš vjerovati koliko. Prijateljica mi je pričala o tom famoznom trećem danu nakon poroda i kako svi uglavnom provedu taj dan u suzama, ali nisam to pretjerano doživjela dok nisam osjetila i na svojoj koži.

Doslovno sam cijeli treći dan u bolnici proplakala (u panici što sam nenaspavana, a tek me čeka izlazak iz bolnice i briga o bebici bez pomoći bolničkog osoblja).

Čisto da ti dočaram kako je to izgledalo: plakala sam jer mi je cimerica hrkala i nisam mogla zaspati skoro cijelu noć. Tome je prethodilo plakanje jer sam skoro dva dana čekala da mi izvuku braunilu od epiduralne, a isto toliko i da mi netko pokaže kako dojiti bebu (a da uspije ovaj put). 

I onda se poklopilo da je savjetnica za dojenje došla taman nakon što su mi izvadili braunilu pa se nisam smjela micati sat vremena. Odnijela je Lovru da mogu mirno ležati (jer nisam imala krevetić kraj sebe) i onda je došlo do nesporazuma između nje i druge sestre pa ga nisu vratili nekoliko sati (čak ni kad mi je muž došao u posjet). Onda sam ih zvala da ga donesu, ali već je bilo prekasno da spriječim nalet suza. 😀 

Hemoroidi 

Ovo je jedna stavka o kojoj mi nitko nije pričao dok se ja nisam počela žaliti svim prijateljicama redom pa sam zauzvrat dobila savjete kako su one to riješile. Onda sam shvatila da su se skoro sve mučile s hemoroidima i još uvijek mi nije jasno zašto se o toj temi više ne priča. Nisam mogla sjediti mjesec dana bez jastuka za hemoroide (ako se pitaš kakav je to – jastuk s rupom u sredini). Idući put ću biti spremna i ne idem više u bolnicu bez njega! Bila mi je nauka sjesti na stolicu bez trpljenja groznih bolova, a to je otežalo i uspostavu dojenja. Naime, nisam nikako u početku uspijevala dojiti u ležećem položaju, a sjedeći mi je bio takva muka da sam morala Lovru držati na jastucima sa strane jer ga nisam mogla držati u rukama. 

Fizički oporavak od poroda / šavovi 

Hemoroidi mi nisu bili jedina muka. Iako sam popucala prirodno tijekom poroda i minimalno, imala sam samo jedan šav, napravio mi se neki hematom i moj zaključak je da je to uzrokovalo takve bolove. Toliko me boljelo cijelo to područje da sam u jednom trenutku bila uvjerena da mi je šav popustio i da će mi se oporavak gadno zakomplicirati. Krvarila sam obilno preko mjesec dana, bez naznaka smanjivanja, a 10 dana nakon izlaska iz bolnice sam otišla u hitnu ginekološku ambulantu. U tom trenutku mi je bol bila već poprilično neizdrživa, a brinulo me što se pojačavala jer već drugi dan nakon poroda nisam trebala tablete protiv bolova i mislila sam (naivno) da ću biti jedna od onih sretnica koje će već nakon tjedan dana uživati u prvim šetnjama s bebom. Zaključili su da je sve u redu pa sam se barem psihički smirila nakon toga. 😀 Ali i dalje mi je bilo bolno gledati slike mama na instagramu koje ispijaju kavu s bebom u gradu tjedan dana nakon poroda.

Bolna uspostava dojenja 

Da ne ponavljam sve probleme s dojenjem koje mi je uzrokovala nemogućnost normalnog sjedenja, prvih dana sam se jako mučila s uspostavom dojenja jer beba nije imala pravilan hvat, a ja ga sama nisam znala namjestiti kako treba. Srećom, patronažna sestra nam je tu stvarno puno pomogla i pokazala na koji način se izboriti s uspostavom dojenja.

Suprug je bio glavni pomagač tijekom svakog podoja i mijenjao patronažnu da mi pomogne dok se ne uhodamo i Lovro i ja. A pomagao je i s pripremom izdajalice, što je spriječilo nastanak mastitisa u više navrata. 

Strah / briga oko novorođenčeta 

Ovo je isto jedan od faktora na koji nisam bila u potpunosti spremna. Taj osjećaj da više nisi sam u stanu, već da je s vama još jedno biće je bilo neko novo i neobjašnjivo iskustvo za mene. Svaki plač je budio strah u meni (je li gladan, pospan, boli li ga nešto), dizanje svako malo da provjerim diše li dok spava i slično. Isto tako, bila sam jako posesivna u tom trenutku i nisam htjela da ga itko nosi osim Marka i mene. S jedne strane je to bilo zbog Lovrine zaštite jer su stvarno krhkog imuniteta i tako nešto se i savjetuje od stručnjaka, ali s druge strane je prešlo u iracionalno zamjeranje svakom tko ga je htio uzeti u ruke. I to ne znam ni sama objasniti, osim što ti mogu reći da ta faza prođe. 😀

Da ne bi sve bilo crno, i dalje pamtim taj period kao jedan od ljepših. Svi bolovi i problemi s vremenom izblijede i zaborave se, a ostanu uspomene koje doživiš u tih mjesec dana. 

Od prvog presvlačenja pelene do plesanja i uspavljivanja uz Dalmatino. Dani su nam se uglavnom svodili na to da čekamo da zaspe da se odmorimo, a onda jedva čekamo da se probudi jer ionako ne odmaramo, već samo gledamo njega kako je sladak dok spava. 

Tako da ti je moja poruka da izdržiš ovaj period, da budeš svjesna da je težak i zahtjevan, ali će proći. Ako se želiš dodatno educirati o maminom oporavku možeš pročitati naš mama360 book Postpartum — mamin oporavak.

I da, bez obzira na sve potencijalne probleme s kojima ćeš se susresti tijekom oporavka, nastojiš uživati u tom periodu i činjenici da je tvoja bebica koju si željno iščekivala napokon s vama. 

Sadržaj u Našim pričama predstavlja osobna iskustva mama i ne zamjenjuje stručni savjet. Svako majčinstvo je drugačije — za sve što se tiče tvog zdravlja ili zdravlja tvoje bebe, obrati se svom liječniku ili pedijatru.