Postpartum — strah pred noć (sundown scaries)

Autor: Iva Erić
Datum: 16.04.2026.

Prešutna strana postpartuma

Iako će neki ljudi reći da se danas “mame samo žale”, ja iskreno i dalje mislim da se o porodu i postpartumu ne priča dovoljno niti s dovoljnim detaljima i pažnjom. Pa mogu čak reći da se i ne žali dovoljno! Vjerojatno od straha da ne ispadnemo slabašne patnice koje stalno kukaju ili su nezahvalne za svoje novo malo čudo. Možda i ne želimo preplašiti prijateljicu misleći da je nepotrebno da si nabija stres pred porod i da će si stvoriti negativne osjećaje unaprijed. 

Ali ja bih voljela da me netko bolje pripremio na specifična stanja i stvari koje stižu i koje doslovno nigdje nisam mogla pročitati. Ima nešto prekrasno kad se “požališ” drugoj mami, a ona ti na to kaže “Ajme i ja isto”.

Pa nek ovaj tekst bude tvoje “I ja isto” i ako se barem jedna osoba pronađe u ovim strahovima i zna da nije luda, ja sam sretna.

Psiha u postpartumu

Kada sam prije poroda istraživala o samom periodu postpartuma s naglaskom na psihičko stanje mama, većinom sam nailazila na objašnjenja postporođajne depresije i baby bluesa. Većina mama u prvim danima pod padom hormona osjeti “baby blues” i više manje smo sve nekada čule za to. Taj baby blues (s naglaskom na 3./4. dan nakon poroda) je jako specifičan, težak i nagli, a na njega se definitivno moraš pripremiti unaprijed jer kad te sustigne, imat ćeš osjećaj da te pošteno ošamario. Njega smo malo detaljnije objasnile u našem mama360 booku Postpartum – mamin oporavak pa ti savjetujem da ga pročitaš. 

On obično traje kratko (kažu do dva tjedna), a ako loši osjećaji potraju dugo i pojačavaju se, govori se o postporođajnoj depresiji. Bilo mi je otprilike jasno kako ona izgleda jer sam našla puno tekstova na tu temu i osobno mi je djelovala kao neko “teže” stanje koje ću sigurno prepoznati po jako izraženim simptomima.

Ali što ako se ne osjećamo generalno depresivno i ne upadamo u definiciju postporođajne depresije, ali opet nam je ponekad loše? Kako se to zove? Imaju li ta specifična stanja svoje objašnjenje, uzroke i rješenja? Trebam li ikome uopće to izgovoriti jer nije da sam depresivna i anksiozna uvijek, ali opet nemoguće da je ovo sasvim normalno?

Tada još nisam znala ono što sada znam pa sam te osjećaje većinski ignorirala jer ih nisam mogla nazvati pravim imenom, ali napokon mogu i želim da i ti znaš da postoji nekoliko objašnjivih stanja na psihološkoj bazi koja su specifična za postpartum. Jedno od njih je strah od noći ili “sundown scaries”.

Kako sam čula za sundown scaries?

Otprilike godinu dana nakon poroda, kada su sve postporođajne brige bile iza mene (ali mi je algoritam i dalje bio “mama” fokusiran) scrollala sam po TikToku i naišla na post: “Mame, što je nešto na što vas nitko nije pripremio u postpartumu, a bilo je grozno?”. Prevela sam ti, ali post je bio od neke Amerikanke i na njemu oko pet tisuća komentara. Upalim ja komentare kad ono, hrpu mama koje pišu da su doživjele “sundown scaries” i da to ne bi poželjele nikome.

Odmah mi se upalila lampica u glavi i osjetila sam trnce u tijelu jer sam pomislila “Je li moguće da je to ono što sam osjećala ja?!”. 

Čitam komentare, paralelno guglam što znači sundown scaries i počnem nekontrolirano plakati. Vjerojatno od olakšanja što sam dobila potvrdu da nisam luda i što napokon to stanje koje sam doživjela mogu nazvati nekim imenom. To je zapravo i prvo “rješenje” ovog problema – ono ima ime, jako je često, tipično je za postpartum i ne, nisi luda i nisi jedina. Samo to saznanje meni je donijelo takav unutarnji mir, a mogu samo zamisliti koliko bi mi lakše bilo da sam godinu dana ranije znala da je tipično, prolazno i da je sve zapravo u redu.

Što je strah od noći?

“Sundown scaries” nije službena dijagnoza nego kolokvijalni naziv za tjeskobu, nemir ili tugu koja se javlja u postpartumu u poslijepodnevnim ili večernjim satima. Karakteristično za njega je to što si ujutro i tijekom dana skroz ok, normalna, poletna i dobrog psihičkog stanja, a kasno popodne kako se večer bliži kao da se sve sruši na tebe. Tada, kad sam objašnjavala svojoj prijateljici kako se osjećam, rekla sam da mi se čini kao da se ogroman crni oblak spustio na mene i kao da je cijela težina svijeta na mojim leđima. Najgora anksioznost, strah od toga što slijedi (spavanje, buđenje, noć), osjećaj da će se nešto loše dogoditi i ogromna usamljenost. 

Jako je teško opisivo dok to nisi doživjela. Jedna prijateljica koju sam upozorila na sundown scaries, a rodila je nedavno, mi je samo rekla “Imala si pravo! Teško se riječima može opisati. Kao najgora i najmamurnija depresivna nedjelja kad te sutra čeka nešto bitno.” Najsmješnije od svega je što bih se ja probudila i ujutro bila najnormalnije volje, spremna za novi prekrasan dan sa svojom bebom. I onda bi sat otkucao 5 popodne i krenuo bi nemir koji nikako nisam mogla zaustaviti niti racionalizirati. 

Ovo se ne događa samo kada ti beba ne spava, pa se, eto, bojiš količine buđenja po noći i zato si anksiozna. Sve može biti sasvim u redu, beba može super spavati, kuća može biti uredna, plan za idući dan na mjestu, ti naspavana i sita, a opet se osjećaš kao da ništa nije ok. Vjerojatno je u zimskim mjesecima još gore jer noć pada ranije pa loši osjećaji samim time i kreću ranije u danu. 

Ako si upravo sada u tom stanju, šaljem ti podršku i ohrabrenje da pričaš s drugim mamama o tome. Ne mora ti biti neugodno i ne moraš misliti da pretjeruješ jer je ogromna vjerojatnost da je i neka druga mama doživjela isto i da se možete povezati kroz to iskustvo.

Kako si pomoći?

Da sam još tada znala da moji osjećaji imaju ime i da su tako učestali, vjerojatno bih si mogla pomoći još više, ali nisam pa sam razvila svoj sistem za prebroditi ta teška popodneva i večeri. Pošto ti, sada nakon ovog teksta, znaš da to postoji, prvo što ti savjetujem je da pričaš, istražuješ i povezuješ se. Zaista nemoj podcijeniti moć povezivanja i zajednice jer čak i glupi Tik tok komentari na tu temu ti mogu pomoći da se ne osjećaš kao da si sama na svijetu. 

Ono što je meni pomoglo je maksimalno planiranje svakog popodneva i večeri. Jednostavno “go with the flow” nije išlo ako bi taj flow značilo sjediti doma s bebom i truditi se ne osjećati loše. 

Društvo mi je jako pomagalo jer me totalno distraktiralo od mojih unutarnjih briga i ne bih imala vremena da sjedim i mariniram se u svojoj anksioznosti. Tako da ti savjetujem, ako si u mogućnosti, da sva druženja i posjete dogovoriš u tim satima, a jutra i vrijeme preko dana kad se osjećaš dobro ostaviš za svoje vrijeme s bebom. Osobno mi je to bila super formula kad sam skužila što mi se događa – svima bih predložila ako žele vidjeti mene i bebu da dođu kasno popodne ili navečer, a preko dana bi mi uživale, mazile se i bez problema bih bila sama. Taman kad bi svi otišli bih ja tako i tako bila preumorna i samo bih otišla spavati bez da se anksioznost stigne probuditi.

Druga stvar su zvukovi, život, muving! Tišina pogoršava sve i natjera te još dublje u spiralu, vjeruj mi. Upali glazbu, upali seriju, upali sva svjetla u stanu, digni rolete, gledaj kroz prozor, što god, samo da se ne osjećaš samo i zatvoreno u bunkeru. 

Proći će!

I zadnja stvar je da znaš da će proći, zaista hoće. Meni je u tom razdoblju (oko mjesec i pol je trajalo) bilo nezamislivo da ću se ikada više veseliti večerima i vremenu za sebe. Znala bih čuti od drugih mama kako se ponekad vesele da djeca odu spavati i da su uzbuđene što će večer provesti same sa sobom. Jednostavno nisam mogla zamisliti da će to ikada biti realnost i da ću se veseliti toj večeri od koje sad strahujem i koja mi stvara toliki nemir. I to sama?! Nema šanse. I evo me sad, nakon cijelog provedenog dana s mojom ljepoticom, puno zajedničkih aktivnosti i kvalitetnog vremena, većinu večeri jedva čekam sama sjesti na kauč. U tišini. 

Sadržaj u Našim pričama predstavlja osobna iskustva mama i ne zamjenjuje stručni savjet. Svako majčinstvo je drugačije — za sve što se tiče tvog zdravlja ili zdravlja tvoje bebe, obrati se svom liječniku ili pedijatru.