Moja beba se budi 20 puta po noći

Autor: Paula Kovačević
Datum: 13.04.2026.

Realnost je “preživjeti noć”

Znaš onu klasičnu rečenicu: “Spava kao beba“? E pa, tu rečenicu je sigurno izmislio netko tko nije imao moju bebu. Naša realnost je bila projekt “Preživjeti noć“. Prošli smo sve – od skakutanja s nosiljkom dok ti kralježnica ne otkaže, plesanja uz playlistu Island in the Stream, pjevanja u mraku, do beskonačnog hodanja po kuhinji uz zvuk nape koji ti na kraju toliko uđe u uho da ga čuješ i dok se tuširaš.

Kako je sve krenulo?

Toma je rođen s povišenim bilirubinom, pa je u početku bio ekstremno uspavana beba. Morali smo ga buditi za podoje, a spavao je u next to me krevetiću. No, taj mir je bio kratkog vijeka. Već s tri mjeseca pojavio se nemir: udaranje nogicama, stalno okretanje i fiksacija na spavanje na boku. Čim bi završio na leđima, automatski bi se budio, a spavanje u kolicima ili u autosjedalici je bilo big no no, kasnije smo saznali i zašto. 

Ubrzo smo shvatili da naš Toma jednostavno ne može mirno spavati. Mislila sam da će s vremenom postati lakše, ali pretvorilo se u maraton od 20 buđenja po noći. Da, dobro si pročitala. Dvadeset. To nije spavanje, to je serija kratkih nesvjestica između kojih pokušavaš shvatiti tko si, gdje si i zašto je opet mrak.

Od trenutka kad sam rodila, znala sam da spavanju želim pristupiti vojnički. Volim san, trebam ga da bih funkcionirala, i mislila sam da će disciplina riješiti sve. Krenuli smo s rutinom od prvog dana, pratila sam WW (wake windowse) kao švicarska urica, znala rasporede mjesecima unaprijed – ali kod beba nema vojske. Postoji samo njihova volja i, u našem slučaju, biologija koja ne prati tablice.

Projekt: Nemirno dijete 

Ono u što smo sumnjali, sa 6 mjeseci smo i potvrdili – Toma ima izazove sa senzornom integracijom i on je visoko senzibilno dijete (HSC). On je beba koja je stalno “ukopčana u struju“ i njegov mozak treba puno više senzornih inputa i propriocepcije kroz dan, a taj se unutarnji nemir direktno prelio na noći. Ta kombinacija je zapravo ključ cijele naše priče: dok senzorika objašnjava zašto njegovo tijelo fizički treba pritisak i stalni pokret, visoka senzibilnost objašnjava zašto njegov mozak nikada ne spava. On ne samo da jače osjeća svaki podražaj, nego ga on i dublje proživljava. 

Za njega zubi nisu samo nelagoda, nego alarm, a regresije nisu samo faza, nego potpuni emocionalni i kognitivni kaos koji mu ne dopušta da se isključi.

Radi te kombinacije, spavanje je iz kategorije “loše“ prešlo u “čisti horor“. Budio se previše puta kroz noć, a klasična rješenja nam nisu pomagala iako smo probali sve moguće opcije (rutine, wake windows, načini uspavljivanja, you name it…). 

Sjećam se da mi je senzorna terapeutica na početku terapije rekla: “On je jednostavno nemirno dijete i bit će bolje kad bude imao 3 godine.” Meni je tada to zvučalo suludo, ali kada danas gledam (trenutno ima 1,5 god) zapravo je istina jer svaki mjesec idemo prema malo boljem. 

Zubići, skokovi i nunanje ispod nape

Najteže razdoblje je bilo između 7. i 8. mjeseca. Poklopilo se sve u istom mjesecu: zubi, razvojni skok, regresija i šesta bolest. Toma je tada odbacio dudu i jedini spas postalo je dojenje, nunanje i nošenje – doslovno najgora opcija. 

Noći su postale neizdržive s 10 do 15 buđenja svaku noć (ponekad i preko 20 puta). Budili smo se svakih 45 minuta do sat vremena. Većinom bi uspavljivala dojenjem, ali ako i to ne bi pomoglo oko 3-4 ujutro, muž ga je nosio gledati vlakove na prozor i uspavljivao u rukama. Uspavljivanje ispod kuhinjske nape uz Spotify playlistu Island in the Stream je bila zadnja slamka spasa koja bi uvijek upalila ali je trajalo 45-60 min. Danas mrzimo svaku pjesmu s te liste.

Kod visoko osjetljive djece, zubi i regresije nisu samo “teža faza“ – to je za njihov živčani sustav stanje opće uzbune. Dok prosječna beba osjeća nelagodu, Toma tu istu nelagodu proživljava kao intenzivan podražaj jer on sve procesira dublje, a noću njegov mozak ne staje (što dovodi do čestih buđenja).

Co-sleeping i pokušaji preživljavanja

Iako sam htjela “vojnički“ red, završili smo na co-sleepingu jer je to bio jedini način da preživimo (na kraju priče sam sretna s tom opcijom jer je lijepo spavati s bebom, ali definitivno nije najdraža stvar kad se budi svakih sat vremena). Prva četiri mjeseca je spavao u next to me krevetiću (tada je bila dobra uspavana faza), nakon toga je spavao sa mnom u velikom krevetu dok je muž bio na kauču, a onda smo uveli promjenu jer je to postalo neodrživo.

Nikad ga nismo mogli naučiti na klasični kinderbet jer je:

1. Naučio je spavati na velikom krevetu gdje ima puno prostora i ne zabija se u rubove.

2. Naučio je spavati uz jednog roditelja pa kad bi se nekada probudio, otvorio oči i kad bi me vidio, nastavio bi spavati (što u kinderbetu nije bila opcija).

3. Ja sam dojila za uspavljivanje do njegovog 13. mjeseca tako da ga nisam mogla prebaciti nakon u kinderbet jer bi se probudio, a kroz noć nisam mogla ustajati 100 puta i stalno ga prenositi. 

Budući da je odbio klasični kinderbet nakon next to me krevetića, prešli smo na Montessori krevet u njegovoj sobi. Tamo sada spavamo skupa i uvijek je netko uz njega jer on ne podnosi samoću, a mi se ne možemo ustajati po 15 puta i hodati vamo tamo iz naše u njegovu sobu. 

Rutina i okruženje

Od prvog dana kad smo došli doma iz rodilišta imamo istu rutinu prije uspavljivanja. Koristimo bijeli šum, isto mjesto za uspavljivanje, spavamo u potpuno zamračenoj sobi s blagim crvenim svjetlom (smiruje dijete i minimalno stimulira), a naša rutina pred spavanje je uvijek ista ili vrlo slična:

• Nakon mirnijih aktivnosti i večere idemo na kupanje (ne svaku večer radi atopijske kože).
• Zatim kreće standardna rutina u njegovoj sobi (mazanje kremicom, pelena, pidžama i čitanje Pina).
• Kad smo dublje ušli u svijet senzorike uveli smo deep pressure masažu pred spavanje i stiskanje nogica. Dan danas dok uspavljujemo nas gura nogicama i odupire se, a mi stišćemo stopala da mu damo još malo inputa prije sna.

Matematika wake windowsa

Dugo sam bila zarobljena u matematici wake windowsa, stalno sam kombinirala broj spavanca i pitala se da li je previše spavao ili premalo. Trebam li ga buditi ili pustiti da spava je kod nas ostalo vječno pitanje bez odgovora. 

Ušli smo u začarani krug – dijete se budi 20 puta po noći, probudi se u 06:30 ujutro premoren i ne želi više spavati, ne može izdržati dan do prvog spavanca (kada god je on bio) jer je umoran već u 8 ujutro. Dan danas kada Toma ima 1,5 god imamo isti problem nakon teških noći. Tu zaista nema pomoći osim jakog kratkog napa kad padne u nesvijest na povratku s placa u autu. 

“Spavat će nakon prve godine”

Prestanak dojenja — lako ili nemoguće?Da sam barem dobila samo 1 euro svaki put kad sam čula ovu rečenicu! Ne, nije točno i ne vrijedi za svako dijete. Nakon navršene godine dana doslovno sam brojala dane i ujutro se pitala kada ćemo se prestati buditi svakih sat vremena. Situacija je kulminirala sa 13 mjeseci kada sam odlučila prestati dojiti (možeš pročitati moju priču o prestanku dojenja. Tada su se stvari počele mijenjati na bolje i smanjili smo broj buđenja, iako se još uvijek budimo u prosjeku 6-8 puta u noći s Tominih godinu i pol. Imamo noći i sa 15 buđenja i imamo noći sa 4 buđenja ali smo zadovoljni jer smo svjesni izvora problema. 

Toma se ne budi jer je madrac premekan, jer spava sa mnom, jer nisu dobri wake windows, jer je u sobi pretoplo, jer je gladan, jer se naučio uspavljivati dojenjem, nego se budi jer je takvo dijete. Na neke stvari se zaista može utjecati (npr. uspavljivanje dojenjem koje može uzrokovati češća buđenja), ali to ne znači da kad prestaneš da će tvoje dijete od sutra spavati. Mi smo primjer da to ne vrijedi za sve. 

Zašto se budio toliko puta kroz noć?

Pitanje od milijun dolara (i nula sati sna)! Kod Tome se nije radilo o tome da on “ne želi” spavati, nego mu njegov živčani sustav doslovno nije dopuštao da ostane u snu.

Svi se mi budimo između ciklusa spavanja, ali se prosječna beba samo okrene i nastavi dalje. Tomin mozak je “ukopčan u struju“ i on u tim trenucima laganog sna registrira apsolutno sve što je za njega alarm za buđenje. 

Toma je kroz dan i noć tražio snažne podražaje u mišićima i zglobovima da bi se osjećao smireno. Kad bi u snu izgubio taj osjećaj, njegov sustav bi reagirao kao da gubi tlo pod nogama i zato mu je trebalo ono “stiskanje stopala“ i zato je spavanje na boku ili trbuhu bilo ključno – dalo mu je jači osjetilni input nego ležanje na leđima. Sve što je proživio kroz dan (zubi, skokovi, novi podražaji), njegov mozak je nastavio procesuirati kroz noć i on bi u noć ušao s “prepunom čašom“. Svaki put kad bi se čaša prelila, on bi se trgnuo iz sna.

Ukratko, njegov je mozak u stalnom stanju pripravnosti, skenirajući okolinu i vlastito tijelo, a spavanje s roditeljem i stalno nuđenje inputa bili su jedini načini da taj “sustav za uzbunu“ na kratko utihne.

Kad se na izazove senzorne integracije (koji su više fiziološki / neurološki) doda visoka senzibilnost (koja je karakterna crta, odnosno način na koji on procesira svijet), dobiješ bebu koja ne samo da jače osjeća svaki podražaj, nego ga i dublje proživljava. Njegov sustav se nije gasio jer je bio prezauzet procesuiranjem svega što je vidio, čuo i osjetio. 

Ima li kraja?

Dugo smo se borili, i računali minute i promatrali svaki njegov pokret, nadajući se da će taj senzorički nemir konačno utihnuti dovoljno da svi odspavamo barem 3 sata u komadu.

Nakon prestanka dojenja (s 13 – 14 mjeseci) situacija je postala bolja, a do tada mu je izbilo i 16 zubića koji su unosili dodatni nemir u san. Dan danas jedan roditelj spava s Tomom u sobi, dodajemo vodu svakih par sati, mazimo po leđima i tapšamo po guzi dok opet ne upadne u san. 

Kad sve zbrojim i oduzmem, uspavljivala sam dojenjem jer za drugo nisam imala snage i oduvijek smo spavali zajedno pa je naučio na blizinu roditelja. Duuugo sam mislila da smo mi “krivi” jer smo to dopustili, ali danas stvarno znam da smo radili sve ispravno i da smo kroz ovo morali proći i točka. Također, ne treba zaboraviti na dijagnozu i probleme sa senzornom integracijom i sve dodatne izazove kroz koje prolazi baš svaka obitelj – zubi, regresije, začepljen nosić i još 100 drugih stvari. Sve to utječe na dječji san koji je još uvijek u formiranju. 

Što nam je pomoglo u ovih godinu dana borbe? 

• Prestanak dojenja – noći su postale “kompaktnije” i broj buđenja radi utjehe se smanjio. 
• Co-sleeping – spavanje s Tomom nam olakšava noći jer ne moramo hopsati 20 puta po noći iz kreveta u krevet. 
• Prelazak na “podni” krevetić – mi smo odabrali Montessori krevetić da možemo spavati s njim.
• Deep pressure masaža – stiskanje nogica i stopala pred spavanje.  
• Niža temperatura za san – bebe bolje spavaju kad je hladnije u sobi (21 stupanj najviše). 
• Laganija odjeća – usred zime smo odlučili skinuti vreću za spavanje i spavao je samo u bodiju i laganoj pidžamici (čarapice kad je ispod 20 stupnjeva jer mu stopala uvijek gore hehe). 
• Prelazak na jedan spavanac – ne prisilni prelazak nego kada je bio “spreman”. Za to treba strpljivo čekati period oko 12-14mj (ovisno o bebi). 
• Sazrijevanje živčanog sustava – bebin sustav se razvija i za to je potrebno vrijeme. Nema tog svemira koji će ovaj proces ubrzati, zato strpljivo i polako. 

mama360 book 

Muž i ja smo kupili apsolutno svaki dostupan sadržaj koji je vezan za spavanje bebe, no ništa nam nije pomoglo, jednostavno niti jedan savjet iz tog kupljenog sadržaja nije bio koristan. 

Zato smo mi mame napravile mama360 book (Ne)spavanje bebe koji te vodi kroz apsolutno sve što trebaš znati o rutinama pred uspavljivanje, wake windowsima, opremi za sigurno spavanje, ali i daje stručno znanje stručnjakinje za senzoriku beba mag. physioth. Mihaele Grubišić na temu senzorne integracije koja je 1/1 povezana sa spavanjem, a rijetko tko o tome danas priča. 

Napisala sam ovu priču za sve mame koje trenutno drže mobitel u mraku, ljuljaju bebu i osjećaju se potpuno same u svom nespavanju. Niste same. Vaš umor je stvaran, vaš trud je ogroman i potpuno je u redu reći da vam je dosta. Toma danas bolje spava, a ja polako opet učim što znači odspavati par sati u komadu. Držite se, proći će i ova duga noć.

Sadržaj u Našim pričama predstavlja osobna iskustva mama i ne zamjenjuje stručni savjet. Svako majčinstvo je drugačije — za sve što se tiče tvog zdravlja ili zdravlja tvoje bebe, obrati se svom liječniku ili pedijatru.