IVF — hormoni na 100, strpljenje 0

Autor: Paula Kovačević
Datum: 16.04.2026.

Projekt IVF

Znaš onu klasičnu rečenicu: „Mi smo zatrudnjeli iz prve“? E pa, mi nismo. 

Mi nismo zatrudnjeli ni iz drugog, ni iz desetog, ni iz 157. pokušaja. Naša priča počela je s godinama neobaveznog pokušavanja koje se polako pretvorilo u projekt “IVF”. 

Prošli smo sve – praćenje plodnih dana kao da nam život ovisi o tome, trakice za ovulaciju koje nikad nisu bile dovoljno tamne i hrpu testova za trudnoću koji su pokazivali jednu crticu. Pila sam razne suplemente, čitala sve što mi je došlo pod ruku i često plakala kad bi stigla menstruacija.

Godinama smo bili u toj zoni gdje se nadaš, pa se slomiš, pa opet ispočetka. Znali smo da postoji opcija potpomognute oplodnje, ali kao i većina parova, mislili smo: “Pa nije to za nas, nismo sigurno u toj skupini”. 

Prvi koraci

Ključan moment je bio razgovor s kolegom koji mi je preporučio doktora u Vinogradskoj. To nam je dalo konkretan smjer i prvi korak. Upoznali smo doktora Ivana Bolanču. Kakva je to sreća bila da nas je kroz cijeli proces vodio baš on, vjerojatno najdivniji doktor na svijetu. Nakon prvog pregleda nam je rekao: “Vi ćete ostati trudni, ja sam u to siguran” – zamisli kakav mir nam je unio s tom rečenicom nakon godina pokušavanja.

Na prvom pregledu sam pitala sve što me mučilo: 

• Zašto ne ide? 
• Zašto ne možemo ostati trudni kao i svi ostali? 
• Koje su sve opcije? 
• Što je sljedeće? 

Prvi korak je bila D1 uputnica za mene i muža za Vinogradsku bolnicu (odjel humane reprodukcije, inicijalni pregled (ultrazvuk, folikulometrija) i konzultacije.

Drugi korak je bio spermiogram za muža, a za mene lista pregleda koja nema kraja.  

Birokracija i onih “6282 papira“

6282 papira je onaj popis nalaza koji moraš skupiti prije bilo kakve procedure. Moje bilješke su izgledale kao popis za preživljavanje: markeri na hepatitis, HIV, sifilis, bris ovaj i onaj, Papa ne stariji od 6 mjeseci, krvna grupa, itd. – standardna procedura. Sve to moraš donijeti u bolnicu da bi uopće ušao u sustav i da bi se pokrenuo postupak. 

Taj prvi susret s procesom mi je bio toliko stresan da sam napravila pauzu od nekoliko mjeseci jer nisam stigla sve procesuirati (ili nisam imala snage). Tijelo i glava su jednostavno trebali vremena da usvoje informaciju da postajemo “IVF pacijenti“.

Kad smo se vratili u postupak i prikupili sve nalaze, odradila sam postupak provjere prohodnosti jajovoda i SVI nalazi su bili dobri. Mi smo zdravi, a ne možemo ostati trudni. Kako i zašto? Odgovore nemamo, ali znamo da je idući korak pokušati zatrudnjeti postupkom inseminacije. 

Postupak inseminacije

Krenula sam u postupak, za početak na dvije inseminacije. Inseminacija je zapravo kao običan ginekološki pregled, ništa bolno i nelagodno, ali taj stres je nešto neopisivo. Danas mi je čak i malo smiješno koliko sam tada bila preplašena tim “jednostavnim” procesom, embriolozima i svim stručnim izrazima. 

Sjećam se da sam drhtala od straha prije procesa unošenja sjemena. Embriologinja me pitala je li mi hladno, ja govorim: “Ništa hladnoća, samo stres”. Inseminacije su išle mjesec za mjesecom i obje su bile neuspješne. Bože kakva tuga i razočaranje. Pa zašto ne ide? Što nije u redu?

Odgovore na ta pitanja i dalje nemamo, ali u tom trenutku znamo da smo probali, nije uspjelo i idemo korak dalje – idemo probati IVF metodu o kojoj više možeš pročitati u tekstu Potpomognuta oplodnja.

IVF i injekcije

Tri mjeseca nakon druge neuspjele inseminacije krenuli smo na prvi pravi IVF. Nemam pojma o ničemu, googlam, čitam, istražujem ali ne pričam s puno ljudi oko sebe jer želim probrane informacije. Ne želim savjete, iskustva, mišljenja i komentare “Sve će biti ok, samo se opusti”. U tom trenutku napetost raste na 100, ali nekako preživljavam u svojoj glavi. 

Pikanje i injekcije (hormonalna terapija) su mi bile najteži dio. Nikada si nisam mogla sama dati injekciju, u 6 svemira to nije bila opcija. Muž bi trčao s posla da stigne u minutu, a dezinfekciju smo radili rakijom s prijateljičine svadbe koju smo nosili svugdje sa sobom. Svaka 2-3 dana sam išla na folikulometriju u bolnicu, ultrazvuk prvi, drugi, stoti, nalazi su dobri, pripremamo se za prvi transfer. Od hormona sam se osjećala ogromno i bila sam jako napuhana, trbuh, ruke i noge su mi bile pune podljeva, a emotivno sam bila stalno na rubu. 

Približavamo se the folikulometriji na kojoj se vidi koliko imam folikula spremnih za punkciju (vađenje). Nalazi opet top, spremna sam za punkciju!

Punkcija pod anestezijom je prošla brzo (mislim svega 2-3 sata u dnevnoj bolnici). Nakon punkcije su mi rekli: “Zvat ćemo vas na mobitel da vam javimo koliko je uspješan proces”. Držala sam mobitel uz glavu dan i noć, imala upaljen zvuk i nadala se bez prestanka. Ubrzo su nam javili da je dobiveno 6 oocita (bili smo prezadovoljni!). A od njih 6 su se razvile 3 blastociste – naši mali potencijalni bebači. Odlučili smo da jedan od njih ide na transfer odmah, a druga dva se zamrzavaju. 

The moment – Transfer 

Transfer smo radili u dnevnoj bolnici – donijela sam si pidžamicu i papuče i čekala doktora da završi dnevne folikulometrije pa da pređe na naš odjel da nam napravi transfer. Tj., da mi transferira embrij koji će postati naša beba. 

Sam transfer je trajao kratko, a izgledao je tako da se u maternicu “ubrizgala” tekućina u kojoj je embrij. Nakon “ubacivanja” sam čekala potvrdu embriologa koji pod mikroskopom provjeravao da je cijevčica s tekućinom prazna, odnosno da je embrij uspješno transferiran. Kad je transfer završio, pitala sam doktora smijem li uopće hodati da mi embrij ne bi „ispao“. Potpuno ludo, ali u tom trenu ti je to najlogičnija briga na svijetu.

Na kraju je sve to bilo jednostavno, brzo i potpuno bezbolno. Trajalo je par minuta, nakon čega je slijedio kratki odmor u dnevnoj bolnici i povratak normalnom životu. Međutim, pitala sam se što je to normalan život nakon transfera? Otišla sam spavati jer nisam znala što bih sa sobom. 

Hiperstimulacija 

Dva dana nakon transfera, tijelo mi je radi jake hormonalne terapije ipak izreagiralo. Upala sam u jaku hiperstimulaciju, jajnici su mi bili u potpunoj komi i doslovno nisam mogla gledati od bolova. Završila sam u bolnici s nekom nedefiniranom tekućinom i tri ciste. Jedna je vjerojatno pukla dan ranije i ti bolovi su bili nešto nevjerojatno grozno. U bolnici su mi rekli da ne bi trebalo utjecati na plod, ali u tom strahu i bunilu nisam uopće imala snage razmišljati korak unaprijed. Puštena sam drugi dan iz bolnice jer su nalazi bili dobri, a bol se smanjila.

Tu je krenula nova bitka i nova terapija – Fraxiparin injekcije za trombofiliju uz Folacin i Cyclogest. Zbog hiperstimulacije morala sam piti puno tekućine i mjeriti opseg trbuha koji je bio jako jako napuhan (tipa kao trudnica u četvrtom mjesecu trudnoće).

Napuhani trbuh (odnosno jajnici) bio je posljedica hiperstimulacije i utjecaja hormona, trebalo je vremena da se sve stabilizira i to je trajalo još mjesec – dva.

Sjećam se poruke koju sam poslala doktoru par dana nakon izlaska iz bolnice: „Trbuh mi je porastao za 4 cm u dva dana. Zateže me, stišće i težak je…“ misleći da je to samo još jedna komplikacija, a doktor je samo rekao: „Idi vaditi betu.“

Rezultat 

Spakirala se ja brže-bolje i krenula u Breyer vaditi betu. Možda je to još bilo puno prerano da se vidi povećana Beta i postojala je velika mogućnost da budem razočarana (samo tjedan dana od transfera), jer možda bude negativan rezultat, ali moooožda sam i trudna. 

Bio je radni dan, bila sam na sastanku kad mi je stigao email s nalazima. Srce mi je tuklo 200 na sat, ali nisam htjela otvoriti email sama. Čekala sam da dođem doma i da otvorimo zajedno muž i ja. Sjeli smo, otvorili mail iiiii – Ljudi, ja sam trudna. Whaaat? 

Sreća velika, uzbuđenju nije bilo kraja. Mislim da nisam ni suzu pustila koliko sam bila zbunjena. 

Idući dan se zadnji put vozim na odjel humane reprodukcije u bolnicu na pregled. Najdivnija sestra Željka mi je na odlasku rekla: “Draga Paula, nismo se družili dugo, sretnica ste”. Izvadili smo zadnju Betu i pozdravile se, a ja sam imala suze u očima jer, unatoč “vrlo kratkom i uspješnom procesu”, u toj zgradi sam bila 100 puta, X mjeseci vozila istom rutom i vraćala se doma s istim mislima. Trebalo mi je još par mjeseci da postanem svjesna da nosim bebu i da sam trudna. Mislim da mi je sve došlo do mozga tek tamo u 6. ili 7. mjesecu trudnoće. 

Rubrika “Da sam barem znala ranije”

• Zašto o ovom nitko ne priča? IVF je još uvijek tabu tema i te informacije se ne dijele random na kavi. Kad sam ja otvoreno krenula pričati o IVF-u informacije su same dolazile do mene, nisam se nikad toga sramila, dapače, bila sam ponosna kroz što smo sve prošli. Okolina postane podrška ako zna kroz što prolaziš. 

• Nemoj dugo čekati da kreneš istraživati opciju potpomognute oplodnje. Nekada vrijeme ne pomaže, već dodatno generira stres i frustraciju. Što prije kreneš, prije ćeš dobiti odgovore i plan kako dalje. 

• Izbor doktora je ključan! Dobar doktor = mir u glavi. Ako imaš u nekog povjerenja, predat ćeš se u postupak bez preispitivanja i propitkivanja. Moje tople preporuke idu doktoru Bolanči i timu na Humanoj reprodukciji u Vinogradskoj. 

• Kad ideš na postupak (inseminacija / IVF) u glavi se dogovori sama sa sobom da ideš s frendicama na kavu. To mi je rekla jedna poznanica i to je promijenilo kako sam se osjećala i kako sam proživjela dan transfera. Nema stresa, samo obična kava s curama. Tijelo sve osjeti. 

• Drugi te možda neće razumjeti, ali nemoj zbog toga biti razočarana jer ako nisi ovo prošla, ne možeš niti razumjeti osobu koja to prolazi. Možda ćeš biti okružena top frendicama koje uopće nisu svjesne kompleksnosti ovog procesa (emotivno i fizički). Nisu krive jer ne razumiju, imaj to na umu!

I za kraj..

Ako želiš stručan sadržaj s točnim i provjerenim informacijama na temu inseminacije i IVFa, toplo ti preporučujem da pročitaš naš tekst Potpomognuta oplodnja koji je napisan u suradnji s doktorom Ivanom Bolančom.

Napisala sam ovu priču kao inspiraciju svim budućim mamama i tatama s ciljem prenošenja vlastitog iskustva, emocija i postupka. Želim vam svu sreću ovoga svijeta, vjerujem da ćete jednog dana biti prekrasni roditelji. Nemojte odustati, držim vam fige!

Hvala prekrasnom timu i osoblju Vinogradske bolnice koji su nam omogućili da postanemo roditelji. 

Sadržaj u Našim pričama predstavlja osobna iskustva mama i ne zamjenjuje stručni savjet. Svako majčinstvo je drugačije — za sve što se tiče tvog zdravlja ili zdravlja tvoje bebe, obrati se svom liječniku ili pedijatru.

🤍 spremi u profil