Senzorika

Autori: mama360 · mag. physioth. Mihaela Grubišić
Datum: 19.04.2026.

Što ćeš sve saznati?

• Što je senzorika?
• Kada nastaje problem?
• Vrste senzornih poteškoća
• Kako riješiti problem sa senzorikom?

Senzorika (ili senzorna integracija) je jedna od onih tema o kojima ćeš ili čuti puno ili gotovo ništa, ovisno o tome u kojim krugovima se krećeš i koliko te ova tema zanima. Možda si se s njom susrela kroz savjete drugih mama, na Instagramu, u razgovoru s fizioterapeutom, radnim terapeutom ili tek kada si počela primjećivati da su tvojoj bebi neke svakodnevne stvari izazovne – hranjenje, spavanje, dodir, kretanje ili boravak u bučnom okruženju.

Često se o senzorici počne pričati tek kada nešto “ne ide kako treba”, a rijetko kao o nečemu što je potpuno prirodan i sastavni dio razvoja svake bebe (kao i nas odraslih). Senzorika se razvija od prvog dana rođenja svaki put kada primiš svoju bebu, ljuljuškaš ju, nosiš, kad ona nešto dodiruje, čuje, stavi u usta ili se kreće. Sve te informacije bebin mozak prima, obrađuje ih, povezuje, a tek kada ih uspije organizirati, beba može reagirati i napraviti pokret.

Tu dolazimo do važne stvari, a to je da senzorika i motorika ne postoje odvojeno. Beba se ne pokreće iz vedra neba niti samo zato što je došlo vrijeme za to, nego zato što njezin živčani sustav prima i razumije informacije iz tijela i okoline. Ta povezanost osjeta i pokreta naziva se senzomotorika i ona je temelj razvoja u prvim godinama života.

U tekstu Motorika detaljnije objašnjavamo tu korelaciju, kako se pokret razvija i zašto je toliko važan, a ovdje ćemo se zadržati upravo na senzorici i zajedno s mag. physioth. Mihaelom Grubišić objasniti ti zašto je ona ključna za stabilan pokret, regulaciju i osjećaj ugode u vlastitom tijelu.

Što je senzorika?

Senzorika ili senzorna integracija je način na koji naš mozak prima informacije iz tijela i okoline (dodir, zvuk, sliku, pokret, ravnotežu…) te kako ih obrađuje i slaže u smislenu cjelinu. Možda ti to zvuči jako apstraktno i konfuzno, ali to je zapravo normalan proces učenja i nešto što svi radimo u svakom trenutku dana.

Kod bebe je posebno bitno obratiti pozornost na senzornu integraciju jer putem nje beba spoznaje samu sebe i svoju okolinu – po prvi puta. Ali, i u tom normalnom procesu znaju se javiti neke teškoće, pa ćemo ti u nastavku opisati kako teče senzorna obrada kad je ona regulirana, a kako kad ima određene izazove.

Ako ikad imaš osjećaj da je tvoja beba preosjetljiva, nemirna, teško se smiruje ili “stalno nešto traži” često to nije stvar karaktera, kako se nekad u ležernim razgovorima zaključi. Ponekad odgovor leži u načinu na koji njezin živčani sustav obrađuje podražaje – to nazivamo senzornom obradom. Senzorna obrada ima ključnu ulogu u tome kako se beba ponaša, kreće, smiruje i reagira na svijet oko sebe. Ta obrada se događa kroz svakodnevne i obične trenutke, a ne kroz neke posebne i komplicirane vježbe. 

Dat ćemo ti primjer – kada bebu spustiš na pod ona osjeti podlogu na leđima i potpuno drugačiji pritisak nego dok je bila u tvojim rukama. Osjeti i promjenu položaja glave, svjetla i zvukova u prostoriji te udaljenost tvog tijela i mirisa od nje. Sve te informacije u sekundi putuju do njenog mozga koji ih mora nekako smisleno obraditi i povezati u cjelinu.

Nakon toga bebin živčani sustav odlučuje kako će reagirati na to – hoće li se opustiti, početi se kretati, micati rukama, okrenuti glavu ili početi plakati zbog nelagode. Po tim reakcijama zaključujemo je li bebin živčani sustav organiziran ili ima određene izazove.

Eto, sad otprilike shvaćaš kako ide senzorna obrada i već si na pola puta!

U senzorički sustav ne ulaze samo “klasični” podražaji putem pet osjetila već i tri nevidljiva osjeta za koje možda nisi čula, a imaju ogromni utjecaj na to koliko se beba osjeća sigurno u svom tijelu.
Podražaje beba konstantno prima preko:

• osjetila (vid, sluh, dodir, njuh, okus) – putem njih beba prima informacije iz okoline: vidi lica i pokrete, čuje glasove i zvukove, osjeća teksture, temperaturu i dodir, prepoznaje mirise i okuse. 

• propriocepcije – unutarnjeg osjeta koji nam govori gdje se tijelo nalazi u prostoru i koliko su mišići i zglobovi aktivni. Zahvaljujući propriocepciji znamo koliko jako trebamo stisnuti predmet, kako podići ruku bez gledanja ili kako koordinirati pokrete. Ona daje osjećaj kontrole i “ukorijenjenosti” u vlastitom tijelu.

• vestibularnog sustava – sustav za ravnotežu i kretanje koji daje informacije o promjenama položaja glave i tijela. Aktivira se pri ljuljanju, okretanju, naginjanju i promjeni smjera te je ključan za razvoj ravnoteže, koordinacije pokreta i posturalne kontrole.

• interocepcije – osmi senzorni sustav koji omogućuje da osjetimo i razumijemo što se događa unutar našeg tijela. Pomaže nam prepoznati fiziološka stanja (glad, kucanje srca, odlazak na wc), temelj je emocionalne svijesti (kroz tjelesne signale prepoznajemo emocije – npr. knedla u grlu od straha i tuge) i samoregulacije (tijelo prepoznaje signal stanja i potiče na akciju tj. rješavanje tog stanja)

Ovi osjeti ne rade odvojeno, nego se stalno međusobno nadopunjuju, a mozak ih sve prima i obrađuje te bebi pomaže da se pokrene, smiri, reagira na dodir i zvuk, istražuje i uči.

Zato nam je senzorika važna za: motoričku koordinaciju, pažnju i koncentraciju, emocionalnu sigurnost, govor i socijalizaciju. 

Kada senzorna obrada dobro funkcionira, beba se lakše smiruje, pokreti joj postaju koordiniraniji, ugodnije joj je u kontaktu s drugima i ima više kapaciteta za igru, istraživanje i učenje.

Kada je obrada podražaja teža ili izazovna, beba se može brzo preplaviti, reagirati burno ili, s druge strane, stalno tražiti dodatnu stimulaciju kako bi se osjećala organizirano i sigurno u svom tijelu. 

Kada nastaje problem?

Bitno je da odmah znaš da je svaka beba drugačija – neke bebe su osjetljivije, vole tišinu i mirno okruženje, dok druge traže više kretanja, uživaju u kaosu i ludiranju. To samo po sebi nije problem i ne znači da nešto nije u redu te da moraš bebi nalijepiti etiketu “problematičnog” djeteta koje sa senzornim teškoćama. 

Senzorika postaje problem tek onda kada bebin živčani sustav teško obrađuje podražaje koje prima pa reagira intenzivno, nepredvidivo i često iscrpljujuće – i za sebe i za roditelje. To se može uočiti kroz svakodnevne situacije koje su izazovne, umjesto “normalne” – presvlačenje koje završava plačem, vječna borba s hranjenjem, veliki problemi sa spavanjem ili beba koja se jako teško smiruje čak i kada su sve njene potrebe zadovoljene. 

Te poteškoće mogu značiti da beba ima problema sa senzorikom, ali to nije dijagnoza sama po sebi i vrlo često se stvari spontano poprave s vremenom kako živčani sustav sazrijeva. Ali kad se senzorne poteškoće javljaju dulje vrijeme, pojačavaju se, počnu utjecati na svakodnevni život djeteta (hranjenje, spavanje, igra i regulacija) i ne riješe se do 3. godine života, tada govorimo o poremećaju senzorne obrade. 

Često takvi problemi mogu proći ispod radara i roditelji ih pripisuju izbirljivosti ili karakteru djeteta – npr. zaključe da beba jednostavno ne želi jesti (a zapravo ima problema s taktilnom i okusnom obradom), da ne želi hodati po travi jer je jednostavno gadljiva, da je razmažena jer se ne može sama smiriti i regulirati, da ne želi spavati jer je tvrdoglava, da ne želi jesti sama jer je lijena, da nije zainteresirana za igračke i slično.

A zapravo se iza toga može skrivati senzorna preosjetljivost, hiposenzibilnost ili teškoće u obradi informacija. Naravno, svaka ova pojedinačna stvar sama po sebi nije razlog za brigu, ali ako primjećuješ obrazac koji se ponavlja, dobro je obratiti dodatnu pažnju i savjetovati se sa senzornim terapeutom kako bi spriječila eventualne probleme kasnije.

Vrste senzornih poteškoća

• Hipersenzibilnost
• Hiposenzibilnost
• Senzorno traženje
• Senzorna disorganizacija
• Na što sve utječu senzorne poteškoće?

Kada govorimo o senzornim poteškoćama, bitno je naglasiti da one ne izgledaju isto kod svakog djeteta i rijetko su potpuno pravocrtne i “čiste”. Većina djece ima kombinaciju različitih obrazaca, koji se mogu mijenjati ovisno o dobi, umoru, razvojnim skokovima i okolini. Iako postoje brojni podtipovi, najčešće se problemi dijele na:

• Hipersenzibilnost – beba je preosjetljiva na podražaje
• Hiposenzibilnost – beba je nedovoljno osjetljiva na podražaje
• Senzorno traženje – beba stalno traži dodatni “input” 
• Senzorna disorganizacija – bebin mozak teško obrađuje više osjetila odjednom

Vjerojatno ti ovi pojmovi djeluju dosta zbunjujuće i iako ih možeš naučiti kroz teoriju, nije ti potpuno jasno kako bi se to manifestiralo kod bebe i na što obratiti pažnju. Neke obrasce ponašanja teško je uočiti, ali kroz svakodnevicu možeš obratiti pažnju na par stvari koje bi mogle ukazivati na problem. U nastavku ćemo ti opisati svaki od navedenih problema i neke primjere iz svakodnevnice kako bi ti sve bilo što jasnije.

Hipersenzibilnost

Kod hipersenzibilnosti (preosjetljivosti) bebin živčani sustav reagira preintenzivno na podražaje. Ono što drugoj bebi ne smeta, njoj može biti preintenzivno ili neugodno (dodir, presvlačenje, pranje kose, ljuljanje, zvukovi). Takva beba često djeluje napeto, lako se uznemiri i treba puno vremena da se ponovno smiri, zato je bitno da ne pomišljaš da “pretjeruje” bez razloga jer je taj podražaj za njezin mozak zaista prejak.

Neki primjeri koje možeš uočiti kod bebe u svakodnevnici su:

• Ne podnosi da joj diraš lice, ne voli presvlačenje ili zagrljaj. (Taktilna hipersenzibilnost)

• Plače kada je spuštaš u krevetić, ne voli ljuljanje ili bacanje u zrak. (Vestibularna hipersenzibilnost)

• Ne voli biti zaprljana, ne voli hranu dirati rukama, ne voli dirati travu, blato ili različite teksture i bosim nogama stajati po njima. (Taktilna hipersenzibilnost)

• Smiri se samo u mraku, plače na jako svjetlo. (Vizualna hipersenzibilnost)

• Izbjegava kretanje, park ili aktivnu igru. (Opća hipersenzibilnost)

Hiposenzibilnost

Kada beba ima problem sa smanjenom osjetljivošću, odnosno hiposenzibilnošću, slabije registrira podražaje pa ih mora biti više ili moraju biti intenzivniji da bi ih uopće osjetila. Ovakva djeca su stalno u pokretu, djeluju kao da nemaju granice ili ne osjećaju umor na isti način kao druga djeca. Traže puno kretanja, guranja, lupanja ili snažne pokrete. 

Neki primjeri koje možeš uočiti kod bebe u svakodnevnici su:

• Ne reagira puno na promjenu temperature vode ili podloge. (Taktilna hiposenzibilnost)

• Konstantno udara nogama o podlogu, madrac ili kolica. (Proprioceptivna hiposenzibilnost)

• Puno skače, lupa, sudara se s predmetima i ljudima, traži snažne pokrete. (Vestibularna i proprioceptivna hiposenzibilnost)

• Ne reagira toliko na padove, udarce ili bol, brzo se vraća u igru i djeluje kao da “ne osjeća bol”. (Taktilna hiposenzibilnost)

• Djeluje kao da “ne osjeti” kada je mokra ili prljava. (Taktilna hiposenzibilnost)

• Teško miruje i stalno je u pokretu jer kroz kretanje “budi” svoj živčani sustav. (Opća hiposenzibilnost)

Senzorno traženje

Senzorno traženje često se vidi kod beba koje kroz stalne podražaje (vrtnju, ljuljanje, skakanje, čvrst stisak, puno dodira) pokušavaju “organizirati” svoj živčani sustav. Često se može zamijeniti s hiposenzibilnošću jer se oboje odnosi na dijete koje je stalno u pokretu, skače, lupa, sudara se, traži intenzivne podražaje. Ali razlog zašto to radi nije isti. 

Kod hiposenzibilnosti dijete jednostavno ne osjeća dovoljno – treba više podražaja da bi ih uopće osjetilo, odnosno registriralo ih. Dok kod senzornog traženja dijete svjesno traži podražaje da bi se organiziralo – treba točno određene podražaje da bi se osjećalo sigurnije u svom tijelu. Dakle, ključna stvar je da podražaj ima regulacijski učinak i dijete se nakon “dobivenog” smiri. 

U praksi ćeš to najbolje razlikovati ovako – ako se nakon podražaja, odnosno aktivnosti (niže su opisane aktivnosti koje može tražiti) dijete smiri, postane organiziranije i fokusiranije, vjerojatnije je senzorno traženje. Ako dijete ostaje jednako nemirno ili traži još jače podražaje bez jasnog smirenja – vjerojatnije je hiposenzibilnost.

Neki primjeri koji se često javljaju kod bebe:

• Smiri se samo kada je čvrsto stisnuta uz tebe, nošena u marami ili zamotana. (Proprioceptivno traženje)

• Traži stalni kontakt tijela o tijelo, želi te štipati ili maziti tvoju kožu. (Taktilno traženje)

• Namjerno lupa nogama ili rukama o podlogu i pritom izgleda zadovoljno. (Proprioceptivno i vestibularno traženje)

• Puno se izvija, gura stopalima ili glavom u podlogu. (Proprioceptivno traženje)

• Opsesivno se vrti, ljulja, skače ili ponavlja iste pokrete. (Vestibularno traženje)

• Privlače je jaka svjetla, zvukovi, vrtnje (npr. mašina za veš, ventilator). (Vizualno i auditivno traženje)

• Stalno traži dodir, gura se uz ljude, predmete, kroz tunele. (Ttaktilno i proprioceptivno traženje)

• Ima probleme sa spavanjem, puno traži dodira, skače po krevetu jer nije dobila dovoljno inputa tijekom dana. (Opće senzorno traženje)

Senzorna disorganizacija

Kod senzorne disorganizacije, mozak teško integrira više osjetila istovremeno. Beba može biti jako nepredvidiva i u jednom trenutku tražiti dodir i bliskost, a vrlo brzo nakon njega na taj isti dodir burno reagirati. Ovakva djeca posebno teško podnose promjene i teško prelaze s jedne aktivnosti u drugu. Mogu se lako preplaviti u stimulativnim okruženjima, imati poteškoće s koncentracijom, regulacijom emocija i spavanjem. 

Primjeri koji se često mogu javiti kod bebe:

• Lako se preplavi u stimulativnim okruženjima (gužva, buka, puno ljudi) i ima problem s koncentracijom. (Senzorna preopterećenost)

• Brzo se “raspadne” kada se spoji više podražaja, primjerice presvlačenje + govor + svjetlo. (Teškoće integracije osjeta)

• Nekad burno reagira na dodir, a nekad ga intenzivno traži. (Nedosljedna senzorna obrada)

• Ima poteškoće sa spavanjem, teško se smiruje i često se budi. (Nemogućnost “gašenja” osjetilnih podražaja)

Ovo su samo neki primjeri i nijedan od njih sam po sebi ne znači odmah da beba ima senzorne poteškoće, jer svako dijete kombinira osjetila na svoj način. Pogotovo kod malih beba kod kojih je granica između normalnog razvojnog ponašanja i senzornog izazova jako tanka.

Mnogi od ovih primjera mogu se povremeno javiti i kod potpuno urednog razvoja, zato uvijek treba gledati širu sliku – ponavljanje obrazaca, njihovo trajanje i utjecaj na svakodnevni život.

Na što sve utječu senzorne poteškoće?

Gore smo već opisale kako različite senzorne obrade mogu izgledati i na koje se načine mogu manifestirati kod beba. One se često prvo primijete kroz ponašanje, ali ne “ostaju” samo na bebinom karakteru i tu je kraj priče, nego nažalost mogu utjecati i na svakodnevno funkcioniranje.

U svakodnevnom životu s bebom senzorne poteškoće mogu se odraziti na spavanje, hranjenje, igru, odnos s drugima i motoriku.

Utjecaj na spavanje

Spavanje je jedno od prvih područja na kojem se često vide senzorni problemi, jer za uspavljivanje i kvalitetan san, beba mora biti dovoljno regulirana i treba “ugasiti” višak podražaja.

Ako je hipersenzibilna može joj smetati svjetlo, zvuk, dodir, nunanje, a u izraženijim slučajevima čak i etikete na pidžami, teksture na vreći za spavanje i slično. 

Ako joj, na primjer, treba senzorni input onda traži više podražaja tijekom dana, jake pokrete prije spavanja, pritisak na tijelo, čvrst dodir i jače nunanje.

Zato je bitno znati kako tvoja beba obrađuje podražaje i koliko je senzorno osjetljiva jer bi vam to moglo drastično promijeniti rutinu i način uspavljivanja.

Više o tome možeš pročitati u mama360 booku (Ne)spavanje bebe, a za osobno iskustvo možeš pročitati Našu priču Moja beba se budi 20 puta po noći.

Utjecaj na hranjenje i igru

Kod hranjenja se također manifestira puno problema jer uključuje razna senzorna iskustva – dodir, miris, okuse, teksture i položaj tijela.

Kod osjetljivijih beba primijetit ćeš odbojnost prema zaprljanosti ili uopće diranju hrane rukama, a može se dogoditi i da joj se “gadi” probati određene teksture.

S druge strane kod premalo osjetljivih (hiposenzibilnih) beba imamo problem s konstantnim traženjem tekstura, hrskavosti i intenzivnih okusa da bi zadovoljile količinu podražaja.

Velik dio dana s tvojom bebom sastojat će se od igre i istraživanja, a senzorika i ovdje ima veliku ulogu. Ako postoje teškoće ta igra može biti ograničena (ako je dijete preosjetljivo pa izbjegava igru, park i nove aktivnosti)  ili preekstremna (ako je hipoosjetljivo pa ne osjeća bol, stalno luduje i traži grubu igru).

Utjecaj na motoriku

Senzorna obrada izravno utječe i na to kako se beba kreće, koliko se sigurno kreće i želi li se uopće kretati. Kada mozak ne dobiva jasne informacije iz tijela i okoline, pokret može biti nesiguran, neorganiziran ili ga beba može u potpunosti htjeti izbjeći. Zato senzorne teškoće imaju direktan utjecaj na motoriku i zato je važno da ta dva područja promatraš zajedno. 

Ako je beba hipersenzibilna, kod motorike se to može očitovati kroz izbjegavanje pokreta poput puzanja, okretanja i sjedenj, jer joj promjena položaja stvara nelagodu. Također može izbjegavati dodira pa ne voli biti na trbuhu ili ravnoj podlozi što to može dovesti do kašnjenje u miljokazima. Izbjegava i jake pokrete (penjanje, ljuljanje, igra) što koči razvoj vestibularnog sustava.

Sve to može dovesti do toga da beba ima manje motoričkih iskustava, pa iako je možda mišićno sposobna, motorika se razvija sporije jer se pokret izbjegava. 

Kod hiposenzibilnosti, dijete se kreće puno, ali često bez dobre kontrole i kvalitete pokreta. Često možeš primijetiti sudaranje s predmetima jer nema dobar osjećaj gdje mu je tijelo u prostoru (utjecaj na propriocepciju). Kao i grube, neprecizne ili prejake pokrete (ne osjeća koliku snagu mora koristiti), često padanje, spoticanje i gubitak ravnoteže.

Senzorno traženje često ima čak i pozitivan utjecaj na motoriku jer je kod njega pokret način samoregulacije. Što znači da beba dobiva puno prilika za kretanje, nošenje, penjanje, guranje i razne druge aktivnosti koje joj pomažu u organizaciji tijela. Sve to doprinosi motoričkim iskustvima, ali moramo paziti da ne ode “u ekstrem” i da se dijete stvarno regulira nakon njih, jer pokreti lako mogu postati nekoordinirani i nekontrolirani.

Kod senzorne disorganizacije, problem nije snaga ili volja za kretanjem, nego nemogućnost povezivanja više osjetilnih informacija istovremeno. Što se u praksi može manifestirati kroz razne primjere: beba zna izvesti neki pokret, ali ne u novoj ili iznenadnoj situaciji, ima poteškoće s prijelazima (npr. iz klečanja u stajanje) jer ne može brzo obraditi promjenu položaja, pokreti su nepredvidivi (ponekad stabilni, a ponekad kaotični). Zato nam je izazov ovdje bolje stabilizirati i iskontrolirati motoričke obrasce

Kako riješiti problem sa senzorikom?

Ako se dokaže da dijete stvarno ima probleme sa senzorikom i na njima se ne radi, te probleme dijete ne može jednostavno “prerasti”, već će početi kompenzirati i nalaziti načine kako da izbjegne stvari koje su mu nelagodne ili teške.

Zato se senzorni problem može pretvoriti u problem sa socijalizacijom – npr. dijete se zatvara u sebe jer ne može isprocesuirati podražaje, izbjegava druženja, bliske kontakte ili sportove zbog senzorne preosjetljivosti.

Ali pozitivno je da se u većini slučajeva senzorna obrada može značajno poboljšati, pogotovo ako se na vrijeme krene s jednostavnim aktivnostima ili uz podršku stručnjaka.

Prvi i najvažniji korak s tvoje strane je razumijevanje. Najbitnije je da shvatiš da beba ne reagira “namjerno”, da te ne provocira i da nije namjerno teška, nego se ponaša u skladu s načinom na koji njezin živčani sustav funkcionira. Stoga probaj pristupiti svemu tome s puno nježnosti, i prema sebi i prema bebi.

Problemi sa senzornom obradom najčešće se ublažavaju ili rješavaju na iduće načine:

• Puno toga se spontano popravi sazrijevanjem živčanog sustava djeteta kako ono raste bez posebne intervencije.

• Roditelji često intuitivno rade prave stvari kroz senzornu igru, istraživanje i svakodnevne aktivnosti, a sve to doprinosi vježbanju senzorne obrade.

• Ako sumnjaš da problem traje dulje, pojačava se i utječe vam na svakodnevicu, uvijek se možeš obratiti pedijatru i zatražiti uputnicu za neuropedijatra ili fizijatra. Oni će te dalje uputiti kod terapeuta na senzornu integraciju.

• Možeš i privatno otići kod senzornog terapeuta (radnog terapeuta specijaliziranog za senzoriku) na pregled gdje ćeš dobiti individualni pristup, savjete i preporuku vježbi.

Čak i ako ne primijetiš problem kod svoje bebe, moraš znati da je poticanje razvoja senzorike jako bitno za opći razvoj djeteta i naš zadatak kao roditelja je da bebi priuštimo mogućnosti za te podražaje. Senzorika se razvija još dok je beba u tvom trbuhu, kroz porod (jedno od najintenzivnijih senzoričkih iskustava), a najviše raste u prvim godinama života pa sve do sedme godine.

Do tada dječji mozak prolazi kroz ogromne promjene i zato mu je jako važno pružiti različite podražaje i iskustva kako bismo vidjeli kako dijete na njih reagira i kako bi se “vježbala” senzorna obrada. Naravno u mjeri u kojoj tvojoj bebi to odgovara – ako primijetiš neki gore opisani problem, prilagodi količinu i vrstu podražaja. 

Za poticajne aktivnosti ne moraš raditi ništa komplicirano jer je svaka šetnja, dodir, igra, mijenjanje položaja i istraživanje svijeta već senzorna stimulacija. Postoji puno načina da više potakneš senzoričku aktivnost (npr. senzorne podloge po kojima beba hoda, igre s vodom itd.), a konkretne ideje po dobi bebe, čekaju te u našem booku koji uskoro stiže – mama360 book Razvoj 0-12 i vodič kroz aktivnosti. 

Kako smo već navele, motorika i senzorika su usko povezane, tako da ti savjetujemo da pogledaš tekstove Motorika, Razvoj po mjesecima 0-12 i Razvoj po mjesecima 12-24.

I za kraj – s obzirom na veliki utjecaj senzorike na spavanje (o iskustvu iz prve ruke možeš pročitati u Našoj priči Moja beba se budi 20 puta po noći), od srca preporučujemo mama360 book (Ne)spavanje bebe. Napisan je u suradnji s mag. physioth. Mihaelom Grubišić i, osim detaljno opisanih rutina, budnih prozora i drugih praktičnih primjera, sadrži i detaljno opisan dio o senzorici i utjecaju senzorike na spavanje.

Sadržaj na mama360.hr namijenjen je isključivo za informiranje i edukaciju. Ništa od objavljenog ne zamjenjuje razgovor s liječnikom niti predstavlja medicinski savjet — za sve što se tiče tvog zdravlja ili zdravlja tvoje bebe, obrati se svom liječniku ili pedijatru.